Slučaj nezakonito odloženog otpada na području bivšeg PPK Velebit u Gospiću posljednjih je tjedana postao jedna od najvećih okolišnih tema u Hrvatskoj. Politički i kazneni dio priče prepustit ćemo drugim medijima. Ovdje nas zanima nešto drugo: što je taj otpad, kako nastaje, odakle je došao, što se događa kada godinama leži u tlu i kako se takav problem sanira prema suvremenim pravilima struke?
To je važno jer izrazi poput „opasni otpad“, „PFAS“ i „teški metali“ zvuče dramatično, ali prosječnom čitatelju malo govore o stvarnom riziku.
Prema vještačenju Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na lokaciji je procijenjeno oko 32.915 tona zakopanog otpada, na površini od približno 14.267 četvornih metara i prosječnoj dubini od 2,9 metara. Na površini su evidentirane i dvije velike hrpe sitnozrnatog materijala procijenjene na dodatnih oko 4.400 tona. Riječ je, dakle, o desecima tisuća tona vrlo heterogenog materijala, a ne o klasičnoj divljoj deponiji kućnog smeća.
Što je zapravo zakopano u Gospiću?
Najvažnije je razumjeti da se ne radi o jednoj kemikaliji niti o jednoj vrsti otpada.
Vještačenjem je opisana slojevita mješavina plastičnih i polimernih materijala, organskih ostataka, mineralnih i građevinskih frakcija te sitnozrnatog tehnogenog materijala. Prepoznati su i ostaci obrade električne i elektroničke opreme, ostaci povezani s medicinskim otpadom te druge tehnološki obrađene frakcije.
Dio analiziranog materijala klasificiran je pod oznakom 19 12 11*. Taj broj prosječnom čovjeku ne znači ništa, ali zapravo vrlo dobro opisuje problem.
Europski katalog otpada skupinom 19 12 označava otpad koji ostaje nakon mehaničke obrade drugog otpada – primjerice sortiranja, drobljenja, prešanja ili peletiranja. Oznaka 19 12 11* znači „ostali otpad, uključujući mješavine materijala, od mehaničke obrade otpada koji sadržava opasne tvari“. Zvjezdica označava opasni otpad.
Drugim riječima, to često nije proizvod koji je netko proizveo s namjerom da ga baci, nego ostatak nakon pokušaja izdvajanja vrijednih dijelova iz nekog drugog otpada.
Kako takav otpad nastaje?
Zamislimo postrojenje koje prima elektroničku opremu, plastiku ili drugu mješavinu otpada. Materijal se prvo može usitniti. Magnetima se izdvajaju željezni metali, drugim separatorima obojeni metali, optičkim uređajima pojedine vrste plastike, a prosijavanjem se odvajaju frakcije različitih veličina. Vrijedni materijali odlaze na recikliranje. Ali nešto uvijek ostaje.
To može biti smjesa sitnih komadića različitih plastika, gume, tekstila, prašine, stakla, mineralnih čestica i tragova metala. Ako početni otpad sadržava problematične tvari, one se mogu koncentrirati upravo u ostatnoj frakciji. Kod elektroničkog otpada to je posebno važno. Stari uređaji, tiskane pločice, kablovi, kućišta i druge komponente mogu sadržavati različite metale, aditive u plastici i druge tvari koje zahtijevaju kontrolirano postupanje.
Zato dvije hrpe koje na prvi pogled izgledaju kao „samljevena plastika“ kemijski mogu biti potpuno različite.
Upravo je to razlog zbog kojeg se otpad ne smije klasificirati samo vizualno ili prema tome kako je deklariran na transportnom dokumentu. Za konačno zbrinjavanje važna je njegova stvarna kemijska karakterizacija. U analizama materijala s lokacije Gospić u pojedinim uzorcima utvrđene su povišene koncentracije kadmija, bakra, olova, cinka i antimona, a sva tri kompozitna uzorka iz vještačenja pokazala su opasno svojstvo HP14 – ekotoksičnost.
HP14 pritom ne znači „trenutačno smrtonosno za čovjeka“. To je zakonska kategorija koja označava otpad koji predstavlja ili može predstavljati neposredni ili odgođeni rizik za jedan ili više dijelova okoliša.
Na lokaciji je pronađen i medicinski otpad
U jednom od javno objavljenih ispitivanja dokumentiran je i materijal klasificiran oznakom 18 01 03*. To je otpad iz zdravstvene skrbi čije sakupljanje i zbrinjavanje podliježe posebnim zahtjevima radi sprečavanja infekcije.
Medicinski otpad također nije jedna jedinstvena kategorija. U bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama nastaju neopasni materijali, ali i infektivni otpad koji se mora izdvojeno prikupljati i odgovarajuće obraditi. Za određene takve tokove termička obrada vrlo je učinkovito rješenje jer visoka temperatura uništava biološke uzročnike i organske komponente.
Problem nastaje kada se različite frakcije nekontrolirano pomiješaju. Tada materijal više nije lako vratiti u sustav recikliranja, a njegovo sigurno zbrinjavanje postaje tehnički složenije i znatno skuplje.
Odakle je otpad došao?
Ovdje je potrebno biti pravno precizan jer kazneni postupak nije dovršen.
Prema USKOK-ovu rješenju o provođenju istrage iz veljače 2025., postoji osnovana sumnja da je od početka 2022. do kraja rujna 2024. organiziran uvoz mljevenog plastičnog i drugog mješovitog otpada od dobavljača iz Slovenije i Italije, dok je medicinski i drugi mješoviti otpad nabavljan i od dobavljača iz Hrvatske.
USKOK sumnja da je dio tog materijala potom nezakonito odlagan i zakopavan na lokacijama u Varaždinu, Gospiću i Benkovcu. Dakle, možemo pouzdano napisati što tvrdi USKOK, ali ne i predstaviti te navode kao pravomoćno utvrđene činjenice.
Za razumijevanje okolišnog problema važno je nešto drugo: tvrtka koja preuzima otpad obično za njegovo preuzimanje dobiva naknadu upravo zato što zbrinjavanje ima cijenu. Ako se izbjegne propisani postupak obrade i konačnog zbrinjavanja, taj se trošak može dramatično smanjiti – ali tada završava kao budući trošak okoliša i sanacije.
Zašto zakopavanje nije isto što i moderno odlagalište?
Ponekad se postavlja logično pitanje: ako se otpad i inače odlaže na odlagališta, zašto je toliko problematično ako je zakopan u zemlju? Zato što moderno odlagalište opasnog otpada nije rupa u tlu.
Projektirana odlagališta koriste geološke i umjetne brtvene barijere, sustave za prikupljanje procjednih voda, kontrolirano odvođenje oborina i monitoring podzemnih voda. Ono što se događa unutar tijela odlagališta pokušava se odvojiti od okolnog okoliša. Kod nekontrolirano zakopanog otpada takve zaštite nema.
Kiša i snijeg prodiru kroz tlo i otpad. Voda pritom može otapati pokretljive tvari i prenositi ih prema dubljim slojevima. To je posebno važno u Gospiću jer se nalazi u krškom području.
Zašto je krš osjetljiv?
U kršu se podzemna voda često ne kreće polako i ravnomjerno kroz debeli sloj tla. Stijena je ispresijecana pukotinama, kanalima i šupljinama. Voda kroz takve putove može prolaziti relativno brzo, a smjer podzemnog toka ne mora odgovarati onome što vidimo na površini. Zbog toga onečišćenje koje prodre u podzemlje može biti teže predvidjeti i pratiti.
Vještačenje za Gospić upravo procjeđivanje oborinskih voda kroz otpad navodi kao jedan od mehanizama kojim se onečišćujuće tvari mogu prenositi prema vodonosniku.
Što su PFAS i zašto su važni?
PFAS je skraćenica za per- i polifluoroalkilne tvari. Riječ je o golemoj skupini sintetskih kemijskih spojeva koji se desetljećima koriste zato što vrlo dobro podnose toplinu, masnoće, vodu i kemijske utjecaje. Mogu se nalaziti u različitim industrijskim procesima i proizvodima – primjerice tekstilu otpornom na vodu i mrlje, nekim premazima, ambalaži, elektronici, mazivima i vatrogasnim pjenama.
Njihova najveća prednost u industriji istodobno je njihov najveći okolišni problem: vrlo su postojani. Veza između ugljika i fluora izrazito je stabilna, zbog čega se brojni PFAS spojevi u prirodi vrlo sporo razgrađuju. Zbog toga su dobili popularni naziv „vječne kemikalije“. Pojedini PFAS vrlo su pokretljivi u vodi, a neki se mogu nakupljati u ljudskom organizmu i životinjama.
To ne znači da je svaki PFAS jednako toksičan niti da svaka detekcija predstavlja neposrednu zdravstvenu opasnost. Radi se o velikoj skupini tvari različitih svojstava. Jednako je važno naglasiti da trenutačno nije dokazano koja je konkretna frakcija otpada u Gospiću izvor pojedinih PFAS spojeva.
Vještaci su utvrdili nešto drugo: u dva piezometra nizvodno od odlagališta PFAS su pronađeni, dok u uzvodnom referentnom piezometru nisu pronađeni iznad granice kvantifikacije. U jednom nizvodnom piezometru zbroj analiziranih PFAS-a iznosio je 200,5 ng/L. Na temelju prostornog rasporeda i hidrogeoloških okolnosti odlagalište su ocijenili vrlo vjerojatnim izvorom lokalnog utjecaja na podzemnu vodu.
To je ozbiljan nalaz, ali nije isto što i dokaz kontaminacije gradskog vodovoda.
Je li voda iz slavine u Gospiću sigurna?
Prema službenim podacima dostupnima do 20. kolovoza 2026., rezultati ne pokazuju PFAS kontaminaciju javne vodoopskrbe Gospića.
U izvanrednom uzorkovanju provedenom 11. kolovoza analizirana su tri uzorka sirove vode i tri uzorka vode na mjestu korištenja u Ličko-senjskoj županiji. U svim uzorcima analizirani PFAS spojevi i njihov zbroj bili su ispod granice kvantifikacije, a uzorci su bili sukladni propisanim vrijednostima.
HZJZ također navodi da na temelju raspoloživih podataka nije utvrđen utjecaj onečišćujućih tvari s lokacije na izvorišta javne vodoopskrbe.
To znači da nema stručne osnove tvrditi da građani Gospića piju vodu kontaminiranu ovim odlagalištem. Istodobno, nalaz PFAS-a u podzemnoj vodi uz samu lokaciju opravdava dugoročni monitoring. Privatni bunari nisu dio redovitog državnog monitoringa javne vodoopskrbe, pa se za njih ne može automatski izvući isti zaključak bez zasebnih analiza.
Što se događa s tlom i biljkama?
Za poljoprivredu su posebno važni metali.
Za razliku od mnogih organskih spojeva, metalni elementi ne mogu se mikrobiološki „razgraditi“ i nestati. Mogu mijenjati kemijski oblik, vezati se na glinu i organsku tvar, prelaziti u otopinu ili postajati dostupni biljkama. Koliko će neki metal prijeći iz tla u biljku ovisi o nizu čimbenika: pH reakciji tla, sadržaju organske tvari i gline, redoks uvjetima, biljnoj vrsti i kemijskom obliku elementa.
Zato sama ukupna koncentracija metala nije dovoljna za procjenu agronomskog rizika. U slučaju Gospića metali poput antimona, bakra, cinka, olova i kadmija utvrđeni su i u analiziranim biljnim uzorcima do 200 metara od odlagališta. Vještačenje je utvrdilo i širenje onečišćenja najmanje 50 metara izvan samog odlagališta.
To ne dokazuje da je sva okolna vegetacija ili poljoprivredna proizvodnja zdravstveno neispravna. Pokazuje da je potreban prostorno sustavan monitoring tla i biljnog materijala.
Kako se takav problem sanira?
Prva pogreška bila bi pretpostaviti da postoji jedno rješenje za svih tridesetak tisuća tona zakopanog materijala.
Kod heterogenog otpada ozbiljna sanacija obično znači: kontrolirani iskop, uzorkovanje, karakterizaciju i razvrstavanje otpada prema stvarnim svojstvima. Gorive frakcije s opasnim organskim komponentama mogu završiti u specijaliziranoj visokotemperaturnoj termičkoj obradi. Materijali opterećeni metalima mogu zahtijevati stabilizaciju i sigurno odlaganje. Pojedine mineralne frakcije moguće je obraditi drugim fizikalnim ili kemijskim postupcima. Materijal koji zadovoljava uvjete može se oporabiti, dok ostatak mora završiti na odgovarajućem odlagalištu.
Upravo tako suvremena struka pristupa kontaminiranim lokacijama: tehnologija se odabire prema onečišćujućoj tvari, geologiji, hidrogeologiji i putovima izloženosti, a nakon sanacije slijedi monitoring. Njemačka savezna agencija za okoliš upravo taj slijed – istraživanje, procjenu rizika, sanaciju i naknadno praćenje – navodi kao temelj upravljanja kontaminiranim lokacijama.
Kako to izgleda u praksi? Kölliken u Švicarskoj
Jedan od najboljih europskih primjera je Kölliken u Švicarskoj. Ondje je između 1978. i 1985. odloženo približno 475.000 tona opasnog otpada. Smatralo se da glinovita podloga pruža dovoljnu zaštitu, ali kasnije su utvrđeni problemi s onečišćenjem podzemnih voda. Rješenje nije bilo jednostavno zatrpati lokaciju još jednim slojem zemlje. Izgrađene su velike zatvorene hale pod podtlakom kako se tijekom iskapanja prašina, pare i plinovi ne bi nekontrolirano širili u okoliš. Otpad se uklanjao sloj po sloj, uzorkovao, razvrstavao i pakirao.
Različite frakcije zatim su upućivane u različita postrojenja za obradu u Švicarskoj i drugim europskim državama. Podzemna voda i okoliš istodobno su se nadzirali. Sanacija je trajala godinama i ukupno je uklonjeno više od 600.000 tona otpada, kontaminiranog materijala i pokrovnih slojeva. Poruka Köllikena vrlo je jasna: kada je izvor onečišćenja velik i heterogen, potpuna sanacija može biti logistički golemi projekt.
Bonfol: još jedan primjer koji vrijedi proučiti
Slična je priča s odlagalištem kemijskog otpada Bonfol. U bivšoj glinokopnoj jami u Švicarskoj između 1961. i 1976. odloženo je oko 114.000 tona industrijskog kemijskog otpada. I ondje je sanacija uključivala zatvorenu halu, kontrolirani iskop, privremeno skladištenje i prijevoz otpada u ovlaštena postrojenja, uključujući spalionice opasnog otpada. Glavni radovi iskapanja završeni su 2016., a lokacija je kasnije obnovljena i renaturirana.
Posebno je poučno ono što se dogodilo poslije. Monitoring je pokazao da su na rubovima bivšeg odlagališta ostale lokalizirane kontaminirane pješčane zone. Švicarske su vlasti 2025. zato odobrile dodatnu sanaciju i novo uklanjanje dijela onečišćenog materijala.To vrlo dobro pokazuje što „sanacija“ znači u ozbiljnom sustavu. Mjerenja se nastavljaju i nakon završetka glavnog projekta, a ako podaci pokažu ostatni rizik, ponovno se intervenira.
Jesu li spalionice dio rješenja?
Jesu – ali nisu rješenje za sve.
Njemačka, primjerice, ima specijalizirane spalionice opasnog otpada te posebne mogućnosti termičke obrade infektivnog medicinskog otpada. Takva su postrojenja potpuno druga kategorija od otvorenog spaljivanja otpada: proces izgaranja i emisije strogo su regulirani, a dimni plinovi prolaze kroz sustave pročišćavanja.
Za neke organske i infektivne frakcije termička obrada može biti vrlo učinkovita. Ali spalionica ne može uništiti kemijski element. Olovo ili kadmij ne „izgore“. Nakon termičke obrade završavaju u pepelu, prašini ili ostacima sustava za pročišćavanje dimnih plinova, koji se zatim moraju sigurno obraditi ili odložiti. Zato ozbiljan sustav ne bira između „spalionice“ i „odlagališta“. Potrebne su različite tehnologije za različite tokove otpada.
U slučaju Gospića upravo je heterogenost materijala jedan od glavnih razloga zašto zbrinjavanje nije jednostavno.
Zašto Hrvatska otpad namjerava izvoziti?
Vlada je objavila da Hrvatska trenutačno nema odgovarajuće odlagalište za približno 30.000 tona zakopanog otpada koji treba zbrinuti te da se traže kapaciteti izvan zemlje.
Opasan otpad nastaje i u potpuno zakonitom gospodarstvu. Proizvode ga industrija, zdravstvo, sanacije starih industrijskih lokacija, obrada elektroničke opreme i brojni drugi procesi. Društvo zato mora imati unaprijed definiran završni put za takav materijal.
Ako se može reciklirati bez vraćanja opasnih tvari u proizvodni ciklus – reciklira se.
Ako se organska opasna komponenta može sigurno uništiti – koristi se odgovarajuća termička obrada.
Ako se anorgansko onečišćenje može stabilizirati – stabilizira se.
A ono što ni nakon obrade ne može sigurno u okoliš mora završiti u projektiranom i kontroliranom odlagalištu.
Koliko građani trebaju biti zabrinuti?
Postoji dokumentiran i ozbiljan lokalni problem. Dokazane su opasne frakcije otpada i ekotoksično svojstvo dijela analiziranog materijala. Utvrđeno je onečišćenje tla i prisutnost metala u biljnim uzorcima. U podzemnoj vodi nizvodno pronađeni su PFAS spojevi, a vještaci odlagalište smatraju vrlo vjerojatnim izvorom tog lokalnog utjecaja.
Istodobno, dosadašnji službeni rezultati ne pokazuju da je javna voda koju piju stanovnici Gospića kontaminirana PFAS-om s te lokacije.
Otpad treba ukloniti ili na drugi način dokazano izolirati od okoliša, različite frakcije treba karakterizirati i zbrinuti odgovarajućim tehnologijama, kontaminirano tlo zasebno procijeniti, a podzemne vode nastaviti pratiti godinama. Iskustva Köllikena i Bonfola pokazuju da je takve lokacije moguće sanirati.
Ali pokazuju i nešto drugo: kada se opasan otpad jednom nekontrolirano pomiješa s tlom i vodom, ono što je moglo biti rutinski trošak pravilnog zbrinjavanja pretvara se u dug, skup i tehnički zahtjevan projekt.
Otpad nije zbrinut kada ga više ne vidimo. Zbrinut je tek kada znamo što je, gdje je završio i možemo dokazati da više nema nekontrolirani put prema tlu, vodi, biljkama i ljudima.
Napomena: tekst se temelji na javno dostupnim nalazima i službenim informacijama dostupnima do 20. kolovoza 2026. Budući da su sanacija i kaznena istraga još u tijeku, pojedini se podaci mogu dopunjavati novim analizama.
Izvori
USKOK – Dopuna nalaza i mišljenja vještaka zaštite okoliša za lokaciju industrijskog kompleksa Gospić, Bilajska 50
https://uskok.hr/sites/default/files/dokumenti/2026-08/Dopuna%20nalaza%20i%20mi%C5%A1ljenja%20vje%C5%A1taka%20za%C5%A1tite%20okoli%C5%A1a%20za%20lokaciju%20industrijskog%20kompleksa%20Gospi%C4%87%2C%20Bilajska%2050.pdf
USKOK – Pokrenuta istraga protiv 10 okrivljenika i četiri pravne osobe
https://uskok.hr/hr/priopcenja/pokrenuta-istraga-protiv-10-okrivljenika-i-cetiri-pravne-osobe-zbog-sumnje-da-su-u
USKOK – priopćenje o rezultatima vještačenja i interesu javnosti
https://uskok.hr/hr/priopcenja/priopcenje-uskok-s-obzirom-na-velik-interes-javnosti-u-vezi-s-rezultatima-provedenog
Geografija.hr – “Gospić kao upozorenje: otpad, krš i slabosti sustava”
https://geografija.hr/clanci/gospic-kao-upozorenje-otpad-krs-i-slabosti-sustava/
Vlada RH – svi ispitani uzorci vode na području Ličko-senjske županije sukladni propisanim vrijednostima
https://vlada.gov.hr/svi-ispitani-uzorci-vode-na-podrucju-licko-senjske-zupanije-sukladni-su-propisanim-vrijednostima/47133
HZJZ – reakcija na navode o analizama vode za ljudsku potrošnju na području Gospića
https://www.hzjz.hr/priopcenja-mediji/reakcija-hzjz-a-na-netocne-medijske-navode-o-analizama-vode-za-ljudsku-potrosnju-na-podrucju-gospica/
Vlada RH – opasni otpad iz Gospića izvoziti će se iz Hrvatske
https://vlada.gov.hr/opasni-otpad-iz-gospica-izvozit-ce-se-iz-hrvatske-ne-cekamo-kraj-natjecaja/47134
EUR-Lex – Europski popis otpada, uključujući oznaku 19 12 11*
https://eur-lex.europa.eu/eli/dec/2000/532/2023-12-06/hrv
EUR-Lex – Tehničke smjernice o razvrstavanju otpada / HP14
https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/AUTO/?toc=OJ%3AC%3A2018%3A124%3AFULL&uri=uriserv%3AOJ.C_.2018.124.01.0001.01.HRV
European Environment Agency – PFAS polymers in focus
https://www.eea.europa.eu/en/analysis/publications/pfas-polymers-in-focus
Umweltbundesamt, Njemačka – Site remediation
https://www.umweltbundesamt.de/en/topics/soil-land/site-contamination/site-remediation
Umweltbundesamt, Njemačka – Thermal treatment of waste
https://www.umweltbundesamt.de/en/topics/waste-resources/waste-disposal/thermal-treatment
Swiss Federal Office for the Environment – Kölliken hazardous waste landfill
https://www.bafu.admin.ch/fr/decharge-de-dechets-speciaux-a-koelliken-ag
SMDK – Sondermülldeponie Kölliken
https://www.smdk.ch/index.cfm?content=03&spr=de
https://www.smdk.ch/index.cfm?content=0101&page=3
CSD – Deponija industrijskog otpada Bonfol i Kanton Jura – dodatna sanacija Bonfola
https://www.csd.ch/fr/projets/3-125-decharge-industrielle-bonfol
https://www.jura.ch/fr/Autorites/Administration/CHA/SIC/Centre-medias/Communiques-2025/Assainissement-complementaire-de-l-ancienne-decharge-industrielle-de-Bonfol.html
SAVJETODAVNI PARTNER
