Pri filetiranju ribe veći dio ulova ne završi na tanjuru. Glave, kosti, ljuske i utroba, prema podacima koje navode autori, čine u prosjeku oko 70 % mase trupa. Takav je otpad vlažan, bogat dušikom i masnoćama te se brzo kvari, pa ga treba brzo i sigurno zbrinuti. Dio se prerađuje u riblje brašno, ali kad to nije moguće, primjerice zbog veterinarskih razloga ili nedovoljnog skladišnog prostora, u mnogim se zemljama i danas jednostavno zakopava.
Istraživači jednog poljoprivrednog istraživačkog instituta usporedili su četiri načina zbrinjavanja otpada od prerade ribe: kompostiranje s piljevinom, kompostiranje s piljevinom i biougljenom, zakapanje u tlo te zakapanje u tlo uz sloj piljevine. Rad je objavljen u lipnju 2026. u otvorenom pristupu u časopisu Biomass. Kompostiranje s biougljenom imalo je najmanji učinak na klimu, 305 g CO₂-ekvivalenta po kilogramu suhe tvari ribljeg otpada, dok je zakapanje imalo gotovo dvostruko veći, do 599 g. Kompost je pritom zadržao znatno više dušika, fosfora i kalija od zakopanog materijala. Autori upozoravaju da je riječ o pilot-pokusu u kojem je svaki postupak proveden samo jednom, pa rezultate treba čitati kao smjernice, a ne kao potvrđene razlike.
Riblji otpad kao izvor stakleničkih plinova
Riblji otpad sadrži mnogo vode, dušika i masti. U ovom istraživanju imao je samo 27,8 % suhe tvari, a u suhoj tvari 5,4 % dušika i gotovo 39 % masti, uz omjer C/N od oko 9. To su upravo uvjeti koji tijekom razgradnje potiču nastanak dvaju snažnih stakleničkih plinova. Metan nastaje u dijelovima mase u koje ne dopire kisik, a didušikov oksid nastaje pri pretvorbama dušika, nitrifikaciji i denitrifikaciji, osobito kad se u materijalu izmjenjuju dijelovi s kisikom i bez njega. Prema faktorima Međuvladina panela o klimatskim promjenama koje su autori koristili, kilogram metana u razdoblju od sto godina ima učinak kao 27 kg ugljičnog dioksida, a kilogram didušikova oksida kao 273 kg.
Kompostiranje se smatra jeftinim i jednostavnim načinom zbrinjavanja jer visoka temperatura uništava patogene, a nastaje gnojivo bogato hranjivima. Zakapanje je još jednostavnije i jeftinije, ali nosi rizik od širenja patogena i onečišćenja podzemnih voda. Oba postupka uzrokuju gubitke ugljika i dušika u obliku plinova, a s dušikom koji ode u zrak smanjuje se i gnojidbena vrijednost konačnog proizvoda. Strukturni materijal poput piljevine poboljšava prozračenost i podiže omjer C/N, a biougljen može vezati plinove i smanjiti broj mjesta bez kisika u masi. Koliko svaki od tih dodataka mijenja emisije pri razgradnji ribljeg otpada, dosad je bilo slabo istraženo.
Metodologija istraživanja
Pokus je proveden u pilot-mjerilu, u stakleniku, u četiri zidane ćelije površine oko jednog četvornog metra, svaka kapaciteta oko 300 kg svježeg materijala. Riblji otpad, preuzet svjež iz pogona za preradu, sastojao se od glava, ljuski, kostiju i cijelih riba. U dvije ćelije otpad je kompostiran u izmjeničnim slojevima s piljevinom, u omjeru jedan dio piljevine na 2,5 dijela otpada po masi. U jednoj je od njih na svaki sloj ribljeg otpada dodan i biougljen od bambusa, u količini od 10 % mase ribljeg otpada. Kompostne su hrpe prvih šest tjedana prisilno prozračivane upuhivanjem zraka, a 50., 70. i 90. dana preokrenute su, izmiješane i dodatno ovlažene.
U preostale dvije ćelije oko 150 kg otpada zakopano je u tlo. U jednoj je otpad prekriven samo tlom, a u drugoj najprije slojem piljevine, a zatim tlom. Zakopani materijal nakon toga nije diran, ali je zalijevan prema stvarnom rasporedu oborina na tom području, ukupno 301 mm tijekom pokusa.
Oba postupka trajala su 135 dana. Temperatura je mjerena neprekidno na dnu, u sredini i na vrhu svake ćelije. Emisije metana, didušikova oksida i ugljičnog dioksida mjerene su metodom zatvorene statičke komore: komora se postavljala na ćeliju, a uzorci zraka uzimani su nakon 3, 6, 9 i 12 minuta i analizirani plinskom kromatografijom. Mjerenja su provedena 45 puta na kompostnim hrpama i 37 puta na zakopanom otpadu. Iz zbirnih emisija metana i didušikova oksida izračunat je potencijal globalnog zagrijavanja svakog postupka. Ugljični dioksid pritom nije uključen jer je biogenog podrijetla.
Na kraju je kompost iz obje kompostne ćelije ispitan u loncima sa salatom. Biljke su 30 dana rasle u 2 kg tla kojem je dodano 0, 25, 50 ili 100 g komposta, u četiri ponavljanja. Zakopani materijal nije uključen u taj pokus jer nije prošao termofilnu fazu i sadržavao je znatno manje hranjiva.
Rezultati: temperatura, emisije i sastav komposta
Razlika između kompostiranja i zakapanja vidjela se već na termometru. Kompostna hrpa bez biougljena zadržala se u termofilnoj fazi, iznad 45 °C, 87 dana, s prosječnom temperaturom od 53 °C, a hrpa s biougljenom 105 dana, s prosjekom od 54,1 °C. Najviše temperature obje su hrpe dosegnule 100. dana: 64,3 °C bez biougljena i 69,6 °C s biougljenom. U zakopanom otpadu temperatura je većinom ostala ispod 45 °C i dosegnula najviše 40,8 °C pod tlom te 48,0 °C pod piljevinom i tlom. Autori to pripisuju zbijenosti zakopanog materijala i izostanku prozračivanja, zbog čega su vrlo brzo nastali uvjeti bez kisika.
Najviše metana ispustio je kompost bez biougljena, 0,72 g po kilogramu suhe tvari ribljeg otpada. Uz biougljen ta je vrijednost iznosila 0,61 g, odnosno 15 % manje, a metan se ranije prestao oslobađati: do 73. dana ispušteno je 91 % ukupnog metana, prema 70 % bez biougljena. U prvih 50 dana biougljen je, međutim, povećao emisije metana, što autori pripisuju tome što je bio položen u slojeve preko ribljeg otpada i nakon vlaženja stvorio mjesta bez kisika. Tek nakon prvog preokretanja, kad se izmiješao s ostalim materijalom, prevladao je njegov povoljan učinak. Zakopani otpad ispustio je malo metana, oko 0,2 g/kg.
S didušikovim oksidom slika je bila obrnuta. Zakopani otpad ispustio je oko 2,1 do 2,2 g po kilogramu suhe tvari, dvostruko više od kompostiranog, a kompost s biougljenom 1,06 g, odnosno oko 10 % manje od komposta bez biougljena (1,17 g). Najveće emisije u svim postupcima zabilježene su pri kraju pokusa, kad je temperatura pala. Autori to tumače time da visoka temperatura koči nitrifikaciju, koja se ponovno pokreće kad se materijal ohladi.
Budući da didušikov oksid ima mnogo veći učinak na klimu od metana, upravo je on odredio ukupni potencijal globalnog zagrijavanja. U svim je postupcima činio više od 94 % ukupnog učinka.

Kompostiranje je bilo uspješnije i u očuvanju hranjiva. Kompost s biougljenom sadržavao je 17,4 g dušika, 30,8 g fosfora i 4,6 g kalija po kilogramu, kompost bez biougljena 16,5 g dušika, 22,3 g fosfora i 4,2 g kalija, a zakopani materijal samo 7,1 do 9,4 g dušika i oko 5 g fosfora. Zakopani materijal imao je i malo organske tvari jer se pomiješao s tlom.
U pokusu sa salatom količina komposta značajno je utjecala na sve mjerene pokazatelje. Uz najveću količinu biljke su bile otprilike dvostruko dulje nego u tlu bez komposta, s većom masom nadzemnog dijela i razvijenijim korijenom. Razlike između komposta s biougljenom i bez njega nisu bile statistički značajne.
Tumačenje rezultata prema autorima
Autori zaključuju da su aerobni postupci, kompostiranje uz prozračivanje i preokretanje, za klimu znatno povoljniji od zakapanja. Kompostiranje bez biougljena smanjilo je potencijal globalnog zagrijavanja za 44 % u odnosu na zakapanje uz piljevinu, a dodatak biougljena donio je još oko 10 %. Zakapanje se na prvi pogled čini „čišćim“ jer ispušta malo metana, ali zbog didušikova oksida njegov je ukupni učinak najveći. Uz to se materijal ispod zemlje sporo razgrađuje, ne zagrijava se dovoljno da bi pouzdano uništio patogene i daje proizvod s malo hranjiva.
Didušikov oksid nastaje kad se u materijalu izmjenjuju dijelovi s kisikom i bez njega, pa se nitrifikacija i denitrifikacija odvijaju samo djelomično. Zbijeni i vlažni zakopani otpad bogat dušikom stvara upravo takve uvjete. U kompostu se didušikov oksid oslobađao uglavnom pri kraju, kad se temperatura spustila ispod razine koja koči bakterije nitrifikacije. Autori stoga upozoravaju da faza hlađenja i zrenja zahtijeva jednaku pozornost kao i termofilna faza.
Biougljen je, prema autorima, djelovao na više načina. Njegova porozna struktura poboljšava prozračenost i može vezati amonijak i druge plinove, pa se smanjuje broj mjesta bez kisika i mijenjaju se pretvorbe dušika. Hrpa s biougljenom dulje je ostala topla, imala viši konačni pH (8,35 prema 7,23) i zadržala više dušika i fosfora. Iskustvo s početnim porastom metana pokazuje, međutim, da je važno kako se biougljen dodaje: položen u slojeve preko vlažnog ribljeg otpada u početku je stvorio mjesta bez kisika. Autori zato predlažu da se u daljnjim istraživanjima ispitaju načini jednolikog umiješavanja biougljena od samog početka.
Ograničenja istraživanja
Najveće ograničenje autori navode sami: svaki od četiri postupka proveden je u samo jednoj ćeliji, bez ponavljanja. Razlike među postupcima stoga se ne mogu statistički provjeriti, pa ih treba čitati kao smjernice, a ne kao potvrđene učinke. To osobito vrijedi za učinak biougljena, gdje je riječ o razlikama od 10 do 15 % između dviju pojedinačnih hrpa. Statistička obrada u radu odnosi se samo na tijek emisija kroz vrijeme unutar svakog postupka, a jedino je pokus sa salatom imao prava ponavljanja.
Drugo, postupci se nisu razlikovali samo po jednom čimbeniku. Kompostne hrpe bile su prozračivane, preokretane i vlažene, a zakopani otpad nije, pa razlika između kompostiranja i zakapanja odražava cijeli način postupanja, a ne samo prisutnost kisika. Pokus je proveden u stakleniku u toplom području, uz godišnju srednju temperaturu od oko 22 °C, pa nije jasno kako bi se emisije ponašale pri nižim temperaturama.
U radu postoji i nekoliko nedosljednosti. U tekstu poglavlja s rezultatima, kao i u sažetku, veća emisija didušikova oksida (2,18 g/kg) pripisana je zakapanju samo u tlo, dok tablica s podacima, iz koje je izračunat i potencijal globalnog zagrijavanja, tu vrijednost pripisuje zakapanju uz piljevinu. U članku se držimo tablice jer je s njom usklađen izračun. U zaglavlju iste tablice potencijal globalnog zagrijavanja iskazan je u kilogramima, a vrijednosti odgovaraju gramima CO₂-ekvivalenta po kilogramu suhe tvari, što potvrđuje i izračun iz emisija. Za kompost s biougljenom navedene su iste vrijednosti suhe tvari i organske tvari (67,46 %), što je vjerojatno pogreška u prijepisu.
Primjenjivost u hrvatskim uvjetima
U Hrvatskoj riblji otpad nastaje u slatkovodnom ribnjačarstvu, u uzgoju ribe u moru i u preradi ribe. Pravni okvir pritom se bitno razlikuje od onoga u kojem je pokus proveden. Prema europskoj Uredbi (EZ) br. 1069/2009, nusproizvodi životinjskog podrijetla od vodenih životinja i ribarske industrije svrstavaju se u kategoriju 3, kategoriju s najmanjim rizikom. Takav materijal smije se, među ostalim, kompostirati, preraditi u bioplin ili, kad je riječ o materijalu od vodenih životinja, silirati. Zakapanje je dopušteno samo iznimno, uz odobrenje nadležnog tijela: u udaljenim ili teško dostupnim područjima, pri izbijanju zaraznih bolesti ili u sličnim posebnim okolnostima. Primjerice, jedno domaće slatkovodno ribnjačarsko poduzeće otpad od prerade ribe predaje tvrtki ovlaštenoj za zbrinjavanje materijala kategorije 3 i plaća naknadu po kilogramu.
Kompostiranje ribljeg otpada pritom ne može biti obična hrpa na rubu ribnjaka. Prema provedbenoj Uredbi (EU) br. 142/2011, postrojenje za kompostiranje nusproizvoda životinjskog podrijetla mora biti odobreno, a standardni uvjeti za materijal kategorije 3 zahtijevaju da čestice prije ulaska u reaktor budu manje od 12 mm te da se cijela masa najmanje 60 minuta bez prekida zadrži na najmanje 70 °C. Kompostne hrpe u ovom pokusu dosegnule su najviše 64,3 i 69,6 °C i nisu zamišljene kao postupak koji ispunjava te uvjete.
Iz istraživanja ipak proizlaze dvije pouke koje vrijede i u našim uvjetima. Prva je da riblji otpad, kao materijal vrlo bogat dušikom i vlagom, treba miješati s dovoljno strukturnog materijala bogatog ugljikom, poput piljevine ili drvne sječke, i održavati ga prozračenim. Slično smo zaključili i u članku o kompostiranju granja natopljenog digestatom. Druga je da se emisije ne završavaju s vrućom fazom kompostiranja: najviše didušikova oksida oslobađa se tijekom hlađenja i zrenja, pa tada treba nastaviti pratiti vlagu i prozračenost. Biougljen se pokazao kao obećavajući dodatak, ali na temelju jedne hrpe bez ponavljanja još se ne može preporučiti kao provjerena mjera za smanjenje emisija.
Izvori
- de Oliveira, J. D., Amorim Orrico, A. C., Kioshi Aoki Inoue, L. A., Tomazi, M., de Castro Silva, T. S., do Carmo Ota, É., de Carvalho, C. T., da Silva Vilela, R. N., Orrico Junior, M. A. P. (2026). Greenhouse Gas Emissions and Nutrient Recovery from Fish Waste During Composting and Burial. Biomass, 6(3), 36. https://doi.org/10.3390/biomass6030036
- Uredba (EZ) br. 1069/2009 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju zdravstvenih pravila za nusproizvode životinjskog podrijetla i od njih dobivene proizvode koji nisu namijenjeni prehrani ljudi, čl. 14 i 19.
- Uredba Komisije (EU) br. 142/2011, Prilog V., poglavlje III.
- Kovačević, A., Mastanjević, K. (2022). Potencijal iskorištavanja otpada iz prerade slatkovodne ribe. 14. međunarodna konferencija o akvakulturi, Hrvatska gospodarska komora.
- Grlić, F. (2019). Zbrinjavanje nusproizvoda životinjskog podrijetla u Republici Hrvatskoj. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet.


