Kada je Europska komisija u srpnju predložila da spalionice komunalnog otpada od 2031. uđu u europski sustav trgovanja emisijskim jedinicama (ETS), u javnosti se najčešće spominjala jedna brojka: oko 40 eura troška po toni spaljenog otpada. Toliko bi, uz cijenu od 80 eura po toni ugljikova dioksida, stajale emisije fosilnog ugljika iz plastike i drugih materijala fosilnog podrijetla koji izgore u peći. Organizacija Zero Waste Europe (ZWE) u rujanskoj analizi „The missing carbon price signal” postavlja jednostavno, ali ključno pitanje: koliko će od tih 40 eura operateri doista platiti u prvim godinama primjene?
Odgovor koji daje njezin model jest da će platiti znatno manje, osobito postrojenja koja toplinu isporučuju u sustave daljinskog grijanja. Za postrojenje s velikim izvozom topline model u 2031. procjenjuje stvarni trošak od oko 5,8 eura po toni, odnosno manje od sedmine nominalnog iznosa. Čak i 2034., kada spalionice moraju predavati emisijske jedinice za sve svoje emisije, takvo postrojenje plaćalo bi oko 28,8 eura.
Kratko priopćenje koje je ZWE objavio uz analizu kompost.hr je već prenio. Ovaj tekst ide korak dalje: rastavlja model na sastavne dijelove, pokazuje koliki dio nominalne cijene „nestaje” zbog postupnog uvođenja, a koliki zbog besplatnih emisijskih jedinica, te prenosi manje zapaženi dio analize o tome što općine i komunalna poduzeća mogu učiniti kako bi smanjila izloženost novom trošku. Dobar dio tih mjera, neovisno o ETS-u, izravno se tiče odvojenog prikupljanja otpada, uključujući biootpad.
Model s tri tipa postrojenja i javno izloženim pretpostavkama
Autor analize Janek Vähk naglasak stavlja na to da model nije procjena za pojedinačna postrojenja, nego ilustracija s pretpostavkama koje se mogu provjeriti i osporiti. Polazi od cijene emisijske jedinice EU-a od 80 eura po toni CO₂, otprilike razine na kojoj se tržište kretalo do srpnja 2026., i od faktora od 0,5 tona fosilnog CO₂ po toni otpada. Taj je faktor preuzet iz procjene učinka koju je Komisija priložila prijedlogu, a objavljene se procjene, ovisno o sastavu otpada, kreću od 0,4 do 0,7 tona. Ugljikov dioksid iz hrane, papira i drugih organskih materijala prema pravilima EU-a smatra se ugljično neutralnim i ne ulazi u obračun.
Na tu osnovu model slaže dva mehanizma iz prijedloga. Prvi je postupno uvođenje obveze predaje emisijskih jedinica: operateri 2031. predaju jedinice za 25 posto verificiranih emisija, 2032. za 50, 2033. za 75, a od 2034. za sve emisije. Drugi su besplatne emisijske jedinice za toplinu isporučenu u daljinsko grijanje, koje se prema prijedlogu nakon 2030. smanjuju „jednakim iznosima” do nule 2040. ZWE to tumači kao linearno smanjenje faktora dodjele za deset postotnih bodova godišnje, s 90 posto u 2031. na 60 posto u 2034. Dodatno, tijekom uvođenja besplatna dodjela razmjerna je udjelu emisija za koje se jedinice moraju predati, pa postrojenje 2031. dobiva tek četvrtinu dodjele koja bi mu inače pripadala.
Količina besplatnih jedinica računa se prema referentnoj vrijednosti za toplinu, za koju model uzima 31,2 tone CO₂ po teradžulu, vrijednost utvrđenu za razdoblje od 2026. do 2030. Vrijednost koja će vrijediti od 2031. još nije objavljena. Ključna je napomena da se besplatne jedinice dodjeljuju samo za toplinu: proizvodnja električne energije u ETS-u nema pravo na besplatnu dodjelu. Zato model razlikuje tri tipa postrojenja: postrojenje koje proizvodi samo električnu energiju i ne izvozi toplinu, prosječno kogeneracijsko postrojenje s oko 4,5 gigadžula isporučene topline po toni otpada te kogeneracijsko postrojenje s velikim izvozom topline, oko 7,5 gigadžula po toni, kakva su tipična za dobro razvijene sustave daljinskog grijanja. Prema podacima europskog udruženja operatera energetske oporabe otpada CEWEP, koje analiza navodi, oko 60 posto europskih postrojenja radi u kogeneraciji.
Redakcija kompost.hr račun je ponovila s navedenim parametrima i dobila iste rezultate kao u analizi, na decimalu točno, što potvrđuje da su brojke izravna posljedica objavljenih pretpostavki.
Kamo nestaje veći dio od 40 eura
Najzanimljiviji dio analize ne vidi se u konačnim brojkama, nego u njihovoj raščlambi. Nominalnih 40 eura po toni smanjuju dva različita mehanizma, a njihova se važnost tijekom razdoblja uvođenja potpuno mijenja.
U 2031. glavninu razlike čini postupno uvođenje: budući da se jedinice predaju za samo četvrtinu emisija, 30 od 40 eura jednostavno se odgađa, i to jednako za sva postrojenja. Besplatne jedinice tada su gotovo sporedne jer se i one dodjeljuju razmjerno toj četvrtini. Prosječnom kogeneracijskom postrojenju skidaju oko 2,5 eura, a postrojenju s velikim izvozom topline oko 4,2 eura po toni.
Do 2034. slika se okreće. Odgode više nema, a cijela razlika između nominalnog i stvarnog troška otpada na besplatne jedinice, koje tada vrijede oko 6,7 eura po toni za prosječno i oko 11,2 eura za postrojenje s velikim izvozom topline. Upravo to ZWE ističe kao ključni problem: kada sektor dođe do pune obveze, besplatna dodjela za toplinu i dalje stoji na 60 posto polazne razine i nestaje tek šest godina kasnije, 2040.
Usporedba s troškom naknadnog mehaničkog razvrstavanja miješanog komunalnog otpada prije spaljivanja, koji se procjenjuje na 39 do 50 eura po toni, pokazuje zašto je to važno. U toj se metodi reciklabilni materijali i fosilna plastika izdvajaju iz ostatnog otpada neposredno prije peći. Postrojenje koje proizvodi samo električnu energiju donji rub tog raspona dostiže tek 2034. Kogeneracijska postrojenja ostaju ispod njega tijekom cijelog razdoblja uvođenja, pa ulaganje u razvrstavanje ne bi bilo isplativo samo na temelju izbjegnutog troška emisija. Treba dodati da procjena troška razvrstavanja potječe iz studije koju je izradio konzultant Equanimator, a ZWE je navodi kao izvor.
Najjeftinije mjere počinju ispred kućnog praga
Analiza ne završava na kritici prijedloga. Njezin drugi dio upućen je općinama i komunalnim poduzećima, koji će novi trošak spaljivanja u pravilu osjetiti kroz cijenu obrade otpada. Poruka je da je naknadno razvrstavanje samo jedan od načina smanjivanja izloženosti, i to među skupljima. Kao dokaz ZWE navodi studiju koju je 2025. objavila tvrtka za gospodarenje otpadom Suez. Izrađena je na temelju oko 30 milijuna zapisa o sastavu otpada za jednu europsku državu izvan EU-a, čiji se nacionalni sustav trgovanja emisijama od 2028. proširuje na energetsku oporabu otpada. Tamošnji sustav zasad ne predviđa besplatne jedinice, pa operateri od prvog dana snose puni trošak, što studiju čini korisnim pokazateljem onoga što se može postići kada cijena ugljika doista djeluje.
Rezultati prate red prvenstva gospodarenja otpadom i ne oslanjaju se na nove tehnologije. Na vrhu su sprječavanje nastanka otpada i ponovna uporaba, jer otpad koji ne nastane ne nosi ni trošak obrade ni trošak emisija. Za mnoge lokalne samouprave najisplativijim se pokazalo poboljšanje odvojenog prikupljanja od vrata do vrata, koje se može provesti postojećim vozilima i posadama, bez nove infrastrukture. Prema modelu, bolji obuhvat i kvaliteta odvojeno prikupljenog otpada mogli bi nadoknaditi 37 do 56 posto dodatnog troška emisija, s najvećim potencijalom ondje gdje su stope recikliranja niske.
Dvije mjere izravno dodiruju organizaciju odvoza. Rjeđi odvoz miješanog komunalnog otpada ili manji spremnici za njega sami bi mogli smanjiti količinu tog otpada do šest posto, uz uštedu na prikupljanju, obradi i emisijama. Drugi izvor su reciklabilni materijali u vrećama koje građani donose u reciklažna dvorišta: revizija takvog otpada pokazala je da je 58 posto potencijalno reciklabilno. Sličan program jedne regionalne uprave za otpad procijenjen je na oko 345.000 eura godišnje neto uštede uz dodatni operativni trošak od samo 41.000 eura, uglavnom zato što je postojeće osoblje pomagalo građanima pravilno razvrstati otpad.
Studija posebno izdvaja materijale s visokim udjelom fosilnog ugljika: plastiku i plastičnu ambalažu, otpadnu električnu i elektroničku opremu, sintetički tekstil i upijajuće higijenske proizvode poput pelena. Za tekstil je izračunato da sadrži 60 do 70 posto fosilnog ugljika, pa ga autori vide kao sljedeću metu nakon što se poboljša prikupljanje od vrata do vrata. Naknadno razvrstavanje ima smisla u teškim uvjetima, primjerice u gusto naseljenim stambenim zgradama sa slabim odazivom na odvojeno prikupljanje, ali je u modelu općenito manje isplativo od odvajanja na izvoru, među ostalim zato što materijal izdvojen iz miješanog otpada ima nižu kvalitetu i tržišnu vrijednost. Posljednja je preporuka vremenska: uštede ostvarene dok je cijena ugljika još niska mogu se uložiti u daljnje mjere prije nego što spaljivanje poskupi.
Za čitatelje kompost.hr važna je i jedna posredna posljedica. Biootpad u miješanom komunalnom otpadu sam po sebi ne povećava trošak emisija jer se njegov ugljik ne obračunava, ali svaka mjera koja poboljšava odvojeno prikupljanje, od rjeđeg odvoza miješanog otpada do razgovora s građanima u reciklažnom dvorištu, može poboljšati i izdvajanje biootpada. Isto vrijedi za onečišćenje biootpada plastikom, s kojim se postrojenja za kompostiranje svakodnevno bore.
Daljinsko grijanje kao drugo poprište
Analiza upozorava i na posljedicu koja izlazi iz okvira gospodarenja otpadom. Toplina iz spalionica u sustavima daljinskog grijanja natječe se s geotermalnom energijom, otpadnom toplinom iz industrije i velikim dizalicama topline. Ako toplina iz spalionica i dalje uživa besplatne jedinice, njezin je trošak umjetno niži od troška niskougljičnih alternativa, i to upravo u razdoblju kada EU želi ubrzati dekarbonizaciju toplinarstva. Odluke o toplinarskoj infrastrukturi donesene početkom i sredinom 2030-ih, podsjeća ZWE, određuju sustave za nekoliko desetljeća.
Organizacija dovodi u pitanje i samo opravdanje besplatne dodjele u ovom sektoru. Besplatne jedinice izvorno su zamišljene za industrije izložene međunarodnom tržišnom natjecanju, poput čelika, cementa i kemikalija, kako bi se spriječilo istjecanje ugljika, odnosno premještanje proizvodnje u zemlje bez cijene ugljika. Spaljivanje komunalnog otpada lokalna je javna usluga i otpad se ne izvozi na spaljivanje u druge jurisdikcije zbog cijene ugljika, pa je, prema ZWE-u, razlog za besplatnu dodjelu ovdje znatno slabiji. Treba ipak napomenuti da prijedlog ne izdvaja spalionice posebno: one samo ulaze u opće pravilo prema kojem se besplatna dodjela za daljinsko grijanje, bez obzira na izvor topline, ukida do 2040.
ZWE na kraju predlaže četiri izmjene prije trijaloga, pregovora Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije. Prva je ukidanje postupnog uvođenja obveze predaje jedinica. Druga je prestanak besplatne dodjele za spalionice koje opskrbljuju daljinsko grijanje najkasnije 2034., kada sektor dosegne punu obvezu. Treća je usmjeravanje prihoda od dražbe jedinica iz ovog sektora u sprječavanje nastanka otpada, odvojeno prikupljanje, reciklažna dvorišta, prikupljanje tekstila i elektroničkog otpada, naknadno razvrstavanje i uistinu niskougljično daljinsko grijanje. Četvrta je što ranija objava referentnih vrijednosti za toplinu i gorivo koje će vrijediti od 2031., kako bi operateri, ulagači i javnost mogli procijeniti stvarnu snagu cjenovnog signala. Ta je posljednja točka možda najvažnija za razumijevanje cijele analize: dok se te vrijednosti ne objave, i rezultati ZWE-a ostaju ilustracija, a ne prognoza.
Hrvatska: bez spalionice, ali ne i bez razloga za pozornost
Hrvatska danas nema spalionicu komunalnog otpada, pa se troškovi koje ZWE modelira na nju izravno ne odnose. Prema izvješću o komunalnom otpadu za 2024., energetskom je oporabom obrađeno svega 1,5 posto komunalnog otpada. Analiza je ipak relevantna iz najmanje tri razloga.
Prvi je rasprava o budućem postrojenju za energetsku oporabu otpada u Zagrebu, o kojoj je kompost.hr već pisao. Svako takvo postrojenje koje bi se gradilo ili planiralo u idućem desetljeću radilo bi u ETS-u, a pitanje isporučuje li toplinu u gradski toplinarski sustav, prema modelu ZWE-a, izravno bi određivalo koliki dio cijene ugljika plaća, barem do 2040.
Drugi razlog su uvjeti za nacionalno izuzeće. Država može zatražiti izuzeće ako ispunjava dva od tri uvjeta: nacionalni porez na ugljik za spaljivanje otpada viši od prosječne dražbene cijene u ETS-u, napredak prema cilju od 60 posto recikliranja komunalnog otpada do 2030. i 65 posto do 2035. te napredak prema cilju od najviše 10 posto odlaganja do 2035. Prema službenim podacima za 2024., stopa recikliranja komunalnog otpada u Hrvatskoj iznosila je 36,7 posto, a odloženo je 50,9 posto. Komisija je u izvješću o ranom upozoravanju iz 2023. Hrvatsku svrstala među 18 država članica kojima prijeti nepostizanje ciljeva za 2025. Uz takve brojke, Hrvatska te uvjete zasad ne bi mogla zadovoljiti.
Treći razlog je najpraktičniji: mjere koje analiza preporučuje općinama vrijede bez obzira na to gdje završava ostatni otpad, jer smanjuju i trošak odlaganja. Hrvatska je od 1. siječnja 2025. obvezna uspostaviti odvojeno prikupljanje tekstila, a prema izvješću o otpadnom tekstilu za 2024. odvojeno je sakupljeno tek 11,3 posto komunalnog tekstilnog otpada. Procjenjuje se da tekstil i obuća čine 3,71 posto miješanog komunalnog otpada, odnosno oko 35.600 tona. Od oko 527.000 tona biootpada nastalog 2024. odvojeno je sakupljena trećina. Prikupljanje od vrata do vrata, rjeđi odvoz miješanog otpada i bolje korištenje reciklažnih dvorišta, mjere koje studija na koju se ZWE poziva svrstava među najisplativije, za hrvatske su gradove i općine ponajprije put prema ciljevima recikliranja. Za one koji će jednog dana slati otpad na spaljivanje postale bi i zaštita od cijene ugljika.
Izvori
- Zero Waste Europe (2026.): The missing carbon price signal: How free allocation could blunt the EU ETS signal for incineration, policy briefing, rujan 2026. (autor J. Vähk); stranica publikacije
- Zero Waste Europe: Free allowances let incinerators dodge new EU carbon price, priopćenje za medije
- Studije na koje se analiza poziva (prema popisu literature u analizi): Suez (2025.), Strategic approaches to minimising emissions trading scheme costs for waste producers; Equanimator (2023.), Nothing left behind i Enough is enough; CEWEP (2022.), Waste-to-Energy Climate Roadmap; Europska komisija (2026.), procjena učinka SWD(2026) 616, Prilog 13
- ISGO portal: Izvješće o komunalnom otpadu za 2024. godinu
- Izvješće o gospodarenju otpadnim tekstilom i obućom za 2024., ISGO portal, ožujak 2026.
- Europska komisija (2023.): Commission recommends actions to boost recycling in 18 Member States at risk of missing 2025 waste targets
SAVJETODAVNI PARTNER
