Kompostane su nužan dio procesa održivog razvoja. Pretvaraju organski otpad u hranjive tvari koje obogaćuju tlo. Međutim, neizbježan nusproizvod procesa kompostiranja su emisije neugodnih mirisa. Čak i uz optimalan rad i opremu, ovi mirisi, koji se uglavnom smatraju neugodnima, ostaju prisutni. Sveobuhvatno razumijevanje proizvodnje, mjerenja i kontrole neugodnih mirisa su nužni za održavanje ekološki i društveno prihvatljivog procesa kompostiranja.
Neugodni mirisi su zapravo plinovi koji se mogu oslobađati prilikom procesa razgradnje organske tvari u kompostanama i drugim pogonima za gospodarenje biootpadom. Proces razgradnje je podijeljen u različite faze, sa svojim karakterističnim mirisima, što čini temelj određivanja kontrole emisije neugodnih mirisa.
Mjerenje emisija neugodnih mirisa uključuje olfaktometrijsku procjenu (osobna procjena) te laboratorijsku analizu, pri čemu se mjeri prisutnost različitih spojeva koji uzrokuju neugodne mirise.
Pravilno kompostiranje
Kontrola procesa kompostiranja ključna je za kontrolu neugodnih mirisa u kompostanama. Nekoliko čimbenika ovdje igra presudnu ulogu u procesu. To su obično miješanje organske materije koja se kompostira, kontrola temperature razgradnje, upravljanje količinom vode u kompostu te osiguranje dovoljne količine zraka.
Temperatura razgradnje igra dvostruku ulogu u stvaranju neugodnih mirisa. S jedne strane, pregrijavanje organskog materijala iznad određene točke (70C) usporava mikrobiološku aktivnost što usporava proces kompostiranja. Također, pregrijavanje kompostne hrpe uzrokuje oslobađanje nebiogenih plinova koji imaju izuzetno jak neugodan miris. Kontrola temperature u termofilnoj fazi kompostiranja može se postići prisilnom aeracijom (miješanjem), korekcijom sastava dodavanjem određenih materijala, ili dodavanjem vode.
Nužno je osigurati optimalnu količinu vode, koja je važna i za proces razgradnje i za kontrolu emisije neugodnih mirisa. Prekomjerna količina vode može dovesti do stvaranja procjedne i kondenzacijske vode koje mogu biti izvor neugodnih mirisa, kao i stvoriti anaerobne zone u kompostnoj hrpi. Zbog tog je stalno praćenje i korekcija količine vode u kompostu izuzetno važna.
Kisik osigurava stabilnost aerobnih procesa tijekom razgradnje pri čemu se ne stvaraju jaki neugodni mirisi. Važno je pridržavati se svih mjera koje održavaju visok sadržaj kisika u materijalu za kompostiranje, uključujući održavanje uravnoteženog režima vlage.
Moduliranje neugodnih mirisa iz komposta
Kada je riječ o kontroli emisije neugodnih mirisa, nekoliko se tehnika pokazalo učinkovitima. Naprimjer, neposredna obrada pristiglog otpada, stvaranje strukturno bogate sirovine za proces kompostiranja, kontrola visine hrpe ovisno o strukturnoj stabilnosti, čisto operativno upravljanje te odabir vremena transporta na temelju povoljnih vremenskih uvjeta (vjetra).
U slučaju obrade emisije neugodnih mirisa u procesima kompostiranja, tehničke mjere kao što je dezodoracija ispušnih plinova iz kompostiranja, ključan je korak u djelomično zatvorenim sustavima. Tri uobičajene metode uključuju biofiltere, bioskrubere i biomembranski proces. Sve ove metode oslanjaju se na mikrobnu aktivnost sposobnu biokemijski mineralizirati organske i neke anorganske sastojke ispušnih plinova u aerobnim uvjetima.
Planiranje postrojenja za kompostiranje
Uključuje sveobuhvatnu procjenu brojnih čimbenika, kao što su udaljenosti do relevantnih struktura, način na koje se lokalno zemljište koristi, meteorološki uvjeti te topografija. Također treba razmotriti potencijalne utjecaje neugodnih mirisa na obližnje zajednice. To znači da su strateško planiranje, odabir lokacije i angažman zajednice ključne komponente učinkovite operacije kompostiranja.
Štoviše, edukacija zajednice o procesu kompostiranja i mjerama koje se poduzimaju za kontrolu emisija neugodnih mirisa može igrati značajnu ulogu u prihvaćanju unutar neke zajednice. Javna informativna predavanja, dani otvorenih vrata i obilasci kompostane mogu pomoći u njegovanju pozitivnih odnosa i razumijevanja.
Tehnologija za kompostiranje neprestano se razvija, s inovativnim rješenjima koja se neprestano razvijaju i ublažavaju emisiju neugodnih mirisa. Primjeri takvih poboljšanja uključuju sustave praćenja mirisa u stvarnom vremenu, koji mogu pratiti razine mirisa oko objekta i obavijestiti djelatnike kada se razine približe regulatornim pragovima, omogućujući pravovremenu intervenciju.
Drugi primjer je korištenje posebno dizajniranih kompostnih pokrivača, odnosno pokrivača koji mogu kontrolirati emisiju neugodnih mirisa i pritom pospješiti proces kompostiranja. Ovi su pokrivači dizajnirani tako da dopuštaju protok kisika dok istovremeno sprječavaju izlazak mirisa i stakleničkih plinova.
Na kraju, ulaganje u kontinuirano istraživanje i razvoj može dovesti do boljeg razumijevanja procesa kompostiranja i učinkovitijih metoda kontrole mirisa. To može biti kroz suradnička partnerstva između postrojenja za kompostiranje, istraživačkih institucija i proizvođača tehnologije.
Zaključno, upravljanje emisijama neugodnih mirisa u kompostanama složen je, ali neophodan zadatak koji zahtijeva sveobuhvatno razumijevanje proizvodnje plinova, mjerenje, metoda kontrole i razumijevanje regulatornih zahtjeva. Putem strateškog planiranja, tehnoloških inovacija, obrazovanja javnosti te kontinuiranog istraživanja i razvoja, kompostane mogu učinkovito upravljati emisijama neugodnih mirisa, promičući održivost okoliša i prihvaćanje od strane zajednice.
