Bioplastika: Obećavajuće rješenje ili globalni izazov?

Autor:

Kategorija:

spot_img

U svijetu koji se guši u plastičnom otpadu, bioplastika se često predstavlja kao spasonosno rješenje. No, novo istraživanje objavljeno u časopisu “Sustainability” otkriva da put prema održivoj budućnosti nije tako jednostavan kako se čini.

Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), globalna proizvodnja plastike doživjela je nevjerojatan rast, povećavši se 230 puta od 1950. do 2019. godine, dostignuvši razinu od 460 milijuna tona godišnje. Ove brojke same po sebi su alarmantne, no još više zabrinjava činjenica da je samo u 2019. godini diljem svijeta odbačeno 353 milijuna tona plastike, od čega je reciklirano samo 9%.

Znanstvenici procjenjuju da je te iste godine 22 milijuna tona plastičnog otpada završilo u okolišu, pridružujući se već nakupljenih 109 milijuna tona u rijekama i 30 milijuna tona u oceanima. Suočeni s ovim šokantnim podacima, nije iznenađujuće da industrija bioplastike bilježi značajan rast. Očekuje se da će se proizvodni kapacitet povećati s 2,2 milijuna tona u 2022. na oko 6,3 milijuna tona u 2027. godini, što predstavlja gotovo trostruko povećanje u samo pet godina.

Međutim, autori studije upozoravaju da ovaj rast mora biti praćen adekvatnim regulatornim okvirom i standardizacijom. Jedno od ključnih otkrića istraživanja je nedostatak globalno prihvaćene definicije bioplastike. Različite organizacije, uključujući Međunarodnu uniju za čistu i primijenjenu kemiju (IUPAC) i Međunarodnu organizaciju za standardizaciju (ISO), nemaju usklađene definicije. Ova neusklađenost otvara vrata za potencijalne zlouporabe i “greenwashing”, praksu lažnog predstavljanja proizvoda kao ekološki prihvatljivih.

Dr. Maria Silva, glavna autorica studije, ističe: “Bez jasnih standarda, proizvođači mogu koristiti termin ‘bioplastika’ za materijale koji imaju minimalan udio biorazgradivog sadržaja ili su biorazgradivi samo pod specifičnim, često nerealiziranim uvjetima. To stvara zabunu među potrošačima i otežava stvarnu ekološku tranziciju.”

Istraživanje naglašava ključnu ulogu tzv. mezo-institucija u premošćivanju jaza između tržišnih zahtjeva i znanstvenog napretka. Ove institucije, koje djeluju na srednjoj razini između vladinih tijela i pojedinačnih tvrtki, imaju potencijal za usklađivanje različitih interesa i promociju održivih praksi.

No, čak i kad se riješe problemi definicije i standardizacije, bioplastika se suočava s nizom izazova. Mnogi biorazgradivi materijali zahtijevaju specifične uvjete za razgradnju koji često nisu prisutni u prirodnom okolišu. Neke vrste bioplastike mogu se razgrađivati mjesecima ili godinama, stvarajući mikroplastiku u međuvremenu. Stručnjaci upozoravaju da za potpunu razgradnju, 90% ugljičnog sadržaja polimera mora se pretvoriti u ugljični dioksid, što je proces koji rijetko dostiže svoj puni potencijal u nekontroliranim uvjetima.

Dodatni izazov predstavlja konkurencija za resurse. Proizvodnja bioplastike može se natjecati s proizvodnjom hrane za zemljište i druge resurse, što podiže etička pitanja o prioritetima u korištenju obradivog zemljišta.

Percepcija potrošača također igra ključnu ulogu. Istraživanje provedeno u Australiji pokazalo je da je koncept bioplastike nepoznat većini potrošača, dok je studija u Njemačkoj otkrila da potencijalni korisnici bioplastike vide “greenwashing” kao važnu prepreku usvajanju ovih materijala.

Na regulatornom planu, situacija je još uvijek nejasna. Europska unija je uvela Direktivu 2019/904 koja regulira jednokratnu plastiku, uključujući i bioplastiku. Kina je uvela standarde za bio-bazirane materijale i biorazgradive plastike, ali bez specifične definicije bioplastike. Sjedinjene Američke Države nemaju federalnu regulativu specifičnu za bioplastiku, ostavljajući definicije privatnim institucijama.

Dr. Silva zaključuje: “Za stvarnu transformaciju potrebna je suradnja svih dionika. Potreban je holistički pristup koji uključuje jasne definicije, globalne standarde i educirane potrošače. Tehnološke inovacije moraju ići ruku pod ruku s institucionalnim i društvenim promjenama.”

Ovo istraživanje služi kao važan podsjetnik da put prema održivoj budućnosti zahtijeva ne samo nove materijale, već i nove načine razmišljanja, reguliranja i djelovanja. Dok industrija bioplastike raste, ključno je da taj rast bude praćen odgovarajućim mjerama koje će osigurati da ovi materijali doista doprinose smanjenju plastičnog zagađenja, a ne stvaranju novih ekoloških izazova.

U svijetu koji se bori s planinama plastičnog otpada, bioplastika nesumnjivo nudi nadu. No, kao što ovo istraživanje jasno pokazuje, ta nada mora biti tempirana opreznošću, regulacijom i, iznad svega, jasnim razumijevanjem složenosti izazova s kojima se suočavamo. Samo tako možemo osigurati da naša potraga za održivim rješenjima ne stvori nove probleme umjesto da riješi postojeće.

SAVJETODAVNI PARTNER

Pročitajte više

Povezani članci