Godišnja globalna proizvodnja plastike udvostručila se u posljednjih 20 godina, sa 234 milijuna tona u 2000. na 460 milijuna tona u 2019., dok se plastični otpad više nego udvostručio, sa 156 milijuna tona u 2000. na 353 milijuna tona u 2019. (OECD, 2022). Iako se države diljem svijeta bore s trenutnim obujmom proizvodnje plastike i smanjenjem plastičnog otpada, recikliranje plastike još je daleko od optimiziranog.
Plastika za jednokratnu upotrebu kao što su plastične vrećice i boce za vodu, značajan je izvor onečišćenje plastikom. Izvrsna svojstva jednokratne plastike (trajnost, lakoća i stabilnost) u kombinaciji s njihovom širokom uporabom i neadekvatnim recikliranjem te otpornošću na prirodnu degradaciju, predstavljaju ozbiljnu prijetnju okolišu. Posljednjih su godina državna tijela diljem svijeta pokrenula mjere za smanjenje i zabranu upotrebe jednokratne plastike porijeklom iz fosilnih goriva, a proizvodi od kompostabilne plastike su predstavljeni kao jedno od ključnih rješenja za zamjenu konvencionalne plastike.
Od siječnja 2021. u Španjolskoj su zabranjene lagane i ultralake vrećice, s izuzetkom biorazgradivih vrećica i vrećica koje se mogu kompostirati. Od 1. siječnja 2022. u Hrvatskoj je zabranjeno stavljanje na tržište laganih plastičnih vrećica za nošenje. Trenutačno, korištenje vrećica označenih kao ‘kompostabilne’ za rasute proizvode (voće, povrće, itd.) prevladava u supermarketima i trgovinama mješovitom robom i očekuje se da će doživjeti održivi rast u nadolazećim godinama zbog provedbe novih propisa.
Kompostabilna plastika: alternativa ili dodatni problem?
Plastika koja se može kompostirati razlikuje se po svojoj sposobnosti da se podvrgne razgradnji bez ostavljanja vidljivih ostataka, ili toksičnih tvari koje bi mogle biti štetne za ljude, životinje ili biljke. Tipično, može se razgraditi bakterijskim i gljivičnim enzimima u ugljični dioksid, metan, vodu i biomasu/kompost pod kontroliranim uvjetima odlaganja. Unatoč tome, degradacija kompostabilne plastike u otvorenim okruženjima još uvijek je kontroverzna. Brojni čimbenici, kao što su sunčeva svjetlost, toplina, vlaga, fizički stres i mikroorganizmi, mogu značajno modificirati stope razgradnje.
Štetni učinci plastike na okoliš i žive organizme nisu povezani samo s vidljivim onečišćenjem uzrokovanim njezinim ostacima, već i s ispiranje opasnih kemikalija iz plastičnih materijala. Pojedini plastični proizvod može sadržavati stotine kemikalija ili aditiva, od kojih većina nije kovalentno vezana za polimer i stoga se može isprati u okoliš i živi organizmi ih mogu preuzeti.
Biorazgradiva plastika i dalje zahtijeva aditive za poboljšanje svojih svojstava kao što su elastičnost, boja, elektrostatičko ponašanje, čvrstoća i žilavost. Ovi aditivi su često isti kao oni koji se primjenjuju u proizvodnji tradicionalne plastike, ali novi aditivi su posebno razvijeni za poboljšanje obrade i svojstava biorazgradivih polimera.
Zimmermann i sur. otkrili su da 80% bioplastike, uključujući kompostabilnu plastiku i biljne alternative, sadrži preko 1000 različitih kemikalija. Mnoge od ovih kemikalija, kao što su ftalati, benzotriazoli, cijanoakrilati, aluminijevi trihidroksidi, poznati su kao opasni zbog svoje postojanosti, bioakumulacije, toksičnosti i svojstava koje remete rad endokrinog sustava. Ipak, velik dio tih aditiva ostaje neidentificiran.
Degradacija plastike i utjecaj na okoliš
Degradacija plastike uzrokovane vremenskim uvjetima, kao što je fotodegradacija, može uzrokovati nepovratne promjene u njihovom kemijskom sastavu, uključujući cijepanje sintetskih polimerima. Ultraljubičasto (UV) zračenje igra ključnu ulogu u procesu razgradnje plastike, potičući otpuštanje štetnih tvari i intenzivirajući fragmentaciju makroskopske i mikroskopske plastike. Osim toga, polurazgrađena plastika prisutna u kompostu također je identificirana kao problematična, budući da znatna količina fragmenata plastike, osobito u kompostu od biootpada, može završiti na poljoprivrednom zemljištu i na kraju u vodenom okolišu. Posljedično, pitanje može li kompostabilna plastika biti obećavajuće rješenje za problem zbrinjavanja otpada i globalnog plastičnog onečišćenja dugoročno ostaje neriješeno.
Nedavno su Barbale i sur. naglasili važnost procjene ekološke opasnosti ambalaže i predmeta za jednokratnu upotrebu na temelju otpuštanja kemikalija koje se mogu isprati, otpuštanja kemikalija tijekom razgradnje i fizičkih opasnosti od fragmenata ili vremenskih utjecaja malih čestica (npr. mikro- i nanoplastika). Međutim, kada je kompostabilna vrećica testirana prema normi EN 13432 s testom rasta biljaka, nije utvrđena ekotoksičnost. Razgradnja kompostabilne plastike se ubrzava tijekom kompostiranja (visoka temperatura, vlaga, mikroorganizmi), ali će u prirodnom okruženju biti mnogo manja, što dovodi do dodatnog oslobađanja kemikalija, ali i mikro- i nano-plastike. Stoga su potrebne dodatne studije za procjenu potencijalne toksičnosti jednokratne plastike u okolišu, a posebno u vodenom okolišu, korištenjem reprezentativnih organizama ili bioloških testova koji omogućuju detekciju toksičnih reakcija i točne procjene rizika.
Nedavna studija pokazuje da plastični proizvodi koji se mogu kompostirati i koji nisu biorazgradivi sadrže kemikalije koje se mogu isprati i koje induciraju citotoksičnost, aktivnost CYP1A i stvaranje mikronukleusa u stanicama riblje jetre. Kod metanolnih ekstrakata iz kompostabilne plastike utvrđene su najviše razine citotoksičnosti, dok kod onih iz konvencionalne plastike, posebno mehanički reciklirane plastike, su utvrđene više razine induktora CYP1A i genotoksičnih spojeva. Rezultati također pokazuju da se toksičnost izazvana plastikom može povećati izlaganjem UV zračenju te da ostaci plastike koji ostaju u konačnom kompostu mogu biti značajan izvor onečišćivača za okoliš.
Zaključci
Nedavna istraživanja pokazuju povećanu toksičnost reciklirane plastike, plastike koja se može kompostirati i polurazgrađene plastike koja se može kompostirati kao rezultat djelomične dezintegracije, u usporedbi s ekstraktima čiste konvencionalne plastike. Ovi nalazi naglašavaju potrebu za dodatnim istraživačkim naporima i provedbom regulatornih mjera prije ispuštanja zrelog komposta u okoliš. Nadalje, potrebna su poboljšanja u proizvodnji plastike i procesima recikliranja kako bi se proizvela sigurnija plastika, s posebnim naglaskom na razvoj i korištenje sigurnijih aditiva, kako bi se ublažio negativan utjecaj plastičnog onečišćenja na ljudsko zdravlje i okoliš.
Što možemo učiniti na svakodnevnoj razini?
Iako je jasno da i konvencionalna plastika i plastika koja se može kompostirati imaju svoje nedostatke, to ne znači da smo bez mogućnosti. Kao potrošači, svojim izborima i postupcima možemo učiniti veliku razliku.
Smanjiti uporabu: Najučinkovitiji način za ublažavanje utjecaja plastike je smanjenje njihove upotrebe. To bi moglo uključivati odabir proizvoda s manje pakiranja, nošenje vlastitih vrećica ili šalica za kavu ili izbjegavanje predmeta za jednokratnu upotrebu poput slamki i pribora za jelo.
Ponovna uporaba: Kad god je to moguće, odlučite se za predmete koji se mogu ponovno upotrijebiti, a ne baciti nakon jedne uporabe. Ovo ne samo da smanjuje otpad, već vam može dugoročno uštedjeti novac.
Recikliranje: Pobrinite se da reciklirate predmete kad god je to moguće i prikladno. Ali zapamtite, recikliranje nije pravo rješenje za naš problem plastike i ne oslobađa nas odgovornosti za smanjenje korištenja i ponovnu upotrebu plastičnih predmeta.
Obrazovanje: Budite informirani o problemima u vezi s plastikom i podijelite to znanje s drugima. Što više ljudi razumije utjecaj svojih postupaka, veća je vjerojatnost da će napraviti promjene.
